Hadzi Ruvim Nenadovic
dobojka | 14 Avgust, 2024 19:16
Hadži Ruvim (Rafailo Nenadović/Nešković; Babina Luka, 8/19. april 1752 — Beograd, 1804) bio je arhimandrit manastira Bogovađe. Rođen je kao Rafailo u Babinoj Luci,[1] kod Valjeva od oca Nenada-Neška i majke Marije. Pretpostavlja se da je svoje prvo obrazovanje stekao u manastiru Dokmir, a zatim u manastirima Fruške gore i u Sremskim Karlovcima. Oženio se Marijom Simeunović i rukopoložen za sveštenika 1774. i služio u svom rodnom mjestu. Poslije njene smrti zamonašio se 1783. godine i dobio ime Ruvim. Otišao je 1784. na hadžiluk u Jerusalim i vratio se 1785. godine kada je postao igumana manastira Voljavče u kom je ostao do 1788. i početka Austrijsko-turskog rata. Tada je otišao u manastir Veliku Remetu na Fruškoj gori, a manastir Voljavču su Turci spalili. Vratio se u Beogradski pašaluk poslije Svištovskog mira 1791. godine i to u manastir Bogovađu koji je takođe bio spaljen. Postao je arhimandrit manastira Bogovađe 1795. godine . Učestvovao je u pripremi Prvog srpskog ustanka. Prilikom posjete mitropolitu Leontiju u Beogradu uhvatile su ga dahije. Strahovito mučen, pod sumnjom da je u ime obor-kneza Alekse Nenadovića pisao 1803. godine austrijskom zapovjedniku Mitezeru u Zemun i tražio pomoć za borbu protiv Turaka. Matija Nenadović u Memoarima piše da kada je Hadži Ruvim čuo da su u Valjevu pohapšeni knezovi, nije htio bježati preko Save nego ode u Beograd mitropolitu Lontiju, koji ga nije smio sakriti, nego javi Aganliji. Ovaj pošalje momke te ga na Varoš-kapiji posjeku, sedam dana nakon što su u Valjevu knezovi posječeni. Varošani su izmolili njegovo tijelo, pa su ga sahranili kod crkve . Bačen je u tamnicu i mučen, a prema pisanju V. St. Karadžića ... sječeno mu je meso sa grudi i ispod pazuha, pa ne odajući nikog i ne priznajući ništa, pogubljen je 1804. godine u Beogradu u vrijeme čuvene „sječe knezova“. Sahranjen je u porti Saborne crkve u Beogradu.Hadži Ruvim razvio je značajnu slikarsku i rezbarsku djelatnost i bio je jedan od posljednjih velikih srpskih duborezaca i grafičara iz 18. vijeka. Njegova umjetnička djelatnost predstavlja spoj srpske tradicionalne i evropske kasnobarokne umjetnosti, i zato se može reći da je on odigrao značajnu ulogu u razvoju likovne kulture u Srbiji krajem 18. i početkom 19. vijeka. Radio je drvorez sa izgledom manastira Krušedola u Sremu i scenama iz života Hrista i Bogorodice, a ukrasio je i mnoge knjige svojim crtežima perom, između ostalih ktitora manastira Bogovađe na Kolubari knezova Pavla i Jovana Velimirovića. Njihove likove je rekonstruisao na osnovu fresaka iz 16. vijeka.